Nema direktne smetnje da lice koje radi na mjestu internog revizora bude član komisije za javne nabavke, s obzirom na to da ograničenje po pitanju članstva u komisiji za javne nabavke ne postoji u vezi sa poslovima koje neki član komisije, inače, obavlja, sve dok nije imenovano lice za koje je u posljednjih pet godina (prema članu 5. Uputstva za primjenu Zakona o javnim nabavkama):
a) nadležni sud donio presudu kojom je utvrđeno da je to lice počinilo krivično djelo koje sadrži elemente korupcije, krivično djelo pranja novca ili krivično djelo primanja ili davanja mita, uključujući djela vezana za finansijski interes Bosne i Hercegovine ili neke druge države;
b) nadležni sud donio je presudu kojom je utvrđeno da je lice izvršilo ili na bilo koji drugi način učestvovalo u izvršenju krivičnog djela falsifikovanja;
c) nadležni sud ili drugi upravni ili administrativni organ utvrdio da je lice odgovorno za zloupotrebu položaja i ovlaštenja, čime je prekršilo standarde profesionalnog ponašanja u vršenju dodijeljenih poslova i radnih zadataka;
d) Kancelarija za razmatranje žalbi, na osnovu utvrđenih činjenica, ustanovila da je to lice zloupotrijebilo službeni položaj ili pogrešno protumačilo informacije o dostavljenim dokumentima u vezi s postupkom javne nabavke ili u vezi s aktivnostima utvrđenim zakonima u Bosni i Hercegovini. Eventualni drugi razlozi koji bi, u konkretnom slučaju, bili eventualno smetnja za imenovanje u komsiji za javne nabavke, stvar su vaše vlastite prosudbe, odnosno prosudbe lica ili organa koji vrši imenovanje, a na osnovu konkretnih činjenica i okolnosti.

Ne postoje nikakve zakonske niti računovodstvene prepreke da se potraživanja koja društvo ima od vlasnika po osnovu ranije datih pozajmica kompenziraju sa obavezama prema tom vlasniku iz osnova raspodjele dobiti. U ovom slučaju treba samo zadovoljiti određene formalno-pravne uslove koji uključuju donošenje odluke o raspodjeli neto dobiti od društva (koju donosi skupština društva, odnosno jedini vlasnik društva koji u tom slučaju čini skupštinu), kao i sačinjavanje ugovora o međusobnoj kompenzaciji navedenih (međusobnih) potraživanja i obaveza između društva i vlasnika (fizičkog lica). Obaveza po odluci o raspodjeli dobiti vlasniku knjiži se na kontu 461 – Obaveza prema vlasniku za isplatu dividende, zaduženjem konta 340 – Neraspoređena neto dobit iz ranijih godina, a na osnovu ugovora o kompenzaciji se vrši međusobno zatvaranje međusobnih potraživanja i obaveza između društva i vlasnika na kontu 461, odnosno kontu na kojem je iskazano potraživanje za ranije pozajmice. Napominjemo da ni u ovom slučaju nema nikakvih poreznih posljedica, pošto se isplata dobiti fizičkom licu (prema članu 5. tačka 1. Zakona o porezu na dohodak) ne smatra oporezivim dohotkom, tj. ne oporezuje se bez obzira na način i modalitet isplate.

Člankom 3. Zakona o deviznom poslovanju (“Sl. novine FBiH”, broj 47/10), kao zakonom lex specialis, općenito je propisano da rezidenti i nerezidenti FBiH za plaćanje prema inozemstvu koriste devize. Izuzetno je točkom VII Odluke o načinu i uvjetima pod kojima rezidenti u poslovanju s nerezidentima mogu primiti naplatu ili izvršiti plaćanje u stranoj gotovini i gotovini u konvertibilnim markama (“Sl. novine FBiH”, broj 58/10) dozvoljeno da rezidenti kod uvoza roba ili usluga mogu obaviti plaćanje nerezidentima u gotovini u konvertibilnim markama u vrijednosti do 1.000 KM po računu. Mogućnost fakturiranja usluga prijevoza u konvertibilnim markama koje se naplaćuju putem poslovne banke trebalo bi vezivati za ugovor koji je sklopljen između primatelja i izvršitelja usluge. Drugim riječima, fakturiranje bi se moglo izvršiti u konvertibilnim markama ukoliko je tako regulirano međusobnim ugovorom stranaka u poslu, respektirajući pri tome i propis zemlje iz koje se vrši fakturiranje usluga. Eventualno, dolazi u obzir i da se primijeni praksa kakva postoji u FBiH, a prema kojoj bi se vrijednost na fakturi iskazala i u KM i u domicilnoj (ino)valuti.

1) U skladu sa navedenom odredbom Zakona o unutrašnjoj trgovini (član 25. stav 3), za trgovinu na veliku trgovac nije dužan voditi trgovačku knjigu na veliko ukoliko u svom računovodstvu vodi ažurno sve podatke vezane uz nabavku i prodaju robe, ali je dužan da u momentu inspekcijske kontrole za nabavljenu robu predočiti obavezne elemente kalkulacije cijene iz člana 11. Pravilnika o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige (“Sl. novine FBiH”, broj 28/06). Trgovac je pri tome, naravno, dužan voditi te evidencije na temelju računa o vrsti, količini i cijeni prodanih proizvoda, odnosno obavljenih usluga, a promet naplaćen gotovinskim sredstvima plaćanja evidentirati putem trake registar-kase (odnosno fiskalnog uređaja) koja osigurava podatke o prodanoj robi. Izraz “isticanje” cijena je vezan isključivo za promet na malo, jer je kod prometa na veliko trgovac obavezan samo da informiše kupca o cijeni i uslovima prodaje, a kupac čak i ne mora da vidi robu. Čak i kad tu robu vidi u skladištu veleprodaju, nijedan propis ne obavezuje trgovca na veliko da, pored robe, istakne i cijenu. U slučaju prodaje na veliko, kupac se informiše o cijeni robe putem cjenovnika u kojem se navodi cijena bez PDV-a i cijena sa PDV-om, uslovi isporuke, uslovi za ostvarivanje popusta, rokovi isporuke, rokovi za reklamaciju kvaliteta i kvantiteta robe i dr. U tom smislu je i u članu 11. stav 6. Zakona o unutrašnjoj trgovini propisano da je trgovac obavezan utvrditi pisana pravila o uslovima prodaje (cijena, način plaćanja i isporuka, bonifikacija i dr) i na prikladan način ih učiniti dostupnim kupcu i pridržavati se tih uslova.
U skladu sa svim prethodno navedenim, jasno je da se odredba iz člana 25. stav 8. Zakona o unutrašnjoj trgovini o obavezi označavanja rednog broja iz trgovačke knjige uz istaknutu cijenu robe može odnositi isključivo na trgovinu malo, bez obzira na to da li je trgovac na veliko dužan da vodi TKV ili ne (ukoliko osigurava ažurne evidencije o nabavci i prodaji robe).
2) U trgovini na veliko, s obzirom na to da se promet robe naplaćuje žiralno, cijena robe se ne formira niti iskazuje prema odredbama člana 11. stav 7. Zakona o unutrašnjoj trgovini. Dakle, obaveza formiranja i isticanja cijena u apoenima novčanica koje su u opticaju (što znači da cijene moraju biti zaokružene na 0 i 5 feninga) ne odnosi se na trgovinu na veliko, jer ona podrazumijeva obavezu izdavanja poreznih faktura čija se naplata vrši preko transakcijskog računa, u kom slučaju se plaćanje vrši na način na koji je to iskazano u fakturi, pa i u slučaju kada je fakturisani iznos izražen u decimalama. Ovo je potvrđeno i u stavu Federalnog ministarstva trgovine (broj: 05-20-296-UT/11, od 2. 2. 2011. godine).

Zakonom o unutrašnjoj trgovini (“Sl. Novine FBiH”, broj 40/10), u članu 3. stav 3., propisano je da se “cijena robe koja se stavlja u promet formira se i iskazuje u domaćoj valuti u apoenima novčanica koje su u opticaju u Bosni i Hercegovini”. Također, u članu 11. stav 7. istog Zakona se navodi da je “trgovac je dužan formirati i istaći cijenu robe koju stavlja u promet u domaćoj valuti u apoenima novčanica koje su u opticaju u Bosni i Hercegovini i izdati račun za prodatu robu”. Kao što je vidljivo, citirane odredbe se odnose isključivo na zaokruživanje cijene robe (a ne izričito i na cijene usluga), pri čemu se, po našem mišljenju, podrazumijeva (ili bi se, bar, trebalo podrazumijevati) da se obaveza zaokruživanja cijena, u cilju zaštite potrošača, prvenstveno, pa i isključivo odnosi na maloprodaju, a u ostalim slučajevima samo ukoliko se naplata vrši u gotovini. Naime, Smjernice Centralne banke BiH o zaokruživanju iznosa za plaćanje u gotovinskom platnom prometu (“Sl. glasnik BiH”, broj 94/07), na koje se pozivaju i inspektori tržne inspekcije, a kako govori i sam naziv tih Smjernica, uređuju način zaokruživanja iznosa za plaćanja u gotovinskom platnom prometu,
na sljedeći način:
– iznosi od 1 i 2 feninga – na 0 feninga,
– iznosi od 3 i 4 feninga – na 5 feninga,
– iznosi od 6 i 7 feninga – na 5 feninga,
– iznosi od 8 i 9 feninga – na 10 feninga.
U smislu navedenog, račun za konkretnu uslugu iz upita ne bi morao biti zaokružen niti na 30,30 KM niti na 30,35 KM, tj. on bi mogao glasiti i na stvarni iznos 30,32 KM, s tim da bi se samo prilikom eventualnog gotovinskog plaćanja tog računa iznos koji se naplaćuje trebao zaokružiti na 30,30 KM. U slučaju, pak, da se taj račun naplaćuje virmanski, plaćanje se vrši u punom iznosu od 30,32 KM.
Dakle, obaveza zaokruživanja cijena u prednjem smislu bi se, po našem mišljenju, trebala odnositi isključivo na iznose koji se naplaćuju u gotovom, pošto je to zaokruživanje samo tada i bitno i pošto je to zaokruživanje samo tada zaista u cilju zaštite potrošača – kupca.
Obaveza zaokruživanja se, međutim, ne bi trebala odnositi na veleprodaju, jer veleprodaja podrazumijeva izdavanje faktura čija se naplata vrši virmanskim putem, preko transakcijskog računa, u kom slučaju se plaćanje može izvršiti u bilo kojem naznačenom iznosu i na bilo koju (drugu) decimalu. Ovo je, ranije, bilo potvrđeno i u stavu Federalnog ministarstva trgovine, broj: 05-20-296-UT/11, od 2. 2. 2011. godine. (Mada je to Ministarstvo, naknadno, davalo i nešto drugačije, rigoroznije odgovore, mišljenja smo da bi oni iz svih navedenih razloga konačno trebali da ozbiljno pre/razmotre svoje stavove o ovom pitanju, imajući u vidu da
za insistiranje i na zaokruživanju iznosa npr. u veleprodaji, jednostavno, nema nikakvog opravdanja, niti je u funkciji zaštite potrošača, već samo i isključivo u eventualnoj “funkciji naplaćivanja kazni”.)
Napominjemo i da je članom 11. stav 6) Zakona o unutrašnjoj trgovini utvrđena obaveza trgovaca da utvrde pisana pravila o uslovima prodaje (cijena, način plaćanja i isporuka, bonifikacije i sl) i da ih na prikladan način učini dostupnim kupcu, te da ih se pridržavaju. Članom 49. istog Zakona je propisana primjena odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u BiH (“Sl. glasnik BiH”, broj 25/06), na sva pitanja u vezi sa zaštitom potrošača i obavezama i odgovornostima trgovaca u oblasti trgovine na veliko, trgovine na
malo, pružanju trgovačkih usluga, koja nisu regulisana Zakonom o unutrašnjoj trgovini.
Prema članu 7. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, trgovac je obavezan da prodaje proizvode, odnosno pruža usluge svim potrošačima pod jednakim uslovima. Osim toga, u članu 11. stav 10) istog Zakona je propisano da se trgovac dužan pridržavati prodajne cijene proizvoda i usluga. Također, formiranje cijena je regulisano odredbama Zakona o kontroli cijena (“Sl. novine FBiH”, br. 2/95 i 70/08). Prema članu 2. stav 1. ovog Zakona, privredna društva, druge pravne i fizičke odobe, formiraju cijene proizvoda i usluga slobodno prema uslovima tržišta, osim za proizvode i usluge za koje je posebnim propisom utvrđen drugačiji način formiranja cijena. Odredbama člana 2. stav 3) Zakona je regulisano da su u uslovima slobodnog formiranja cijena privredna drušva dužna utvrditi pisana pravila o načinu formiranja cijena i pridržavati se utvrđenog načina formiranja cijena i na vidnom, a za potrošače dostupnom mjestu istaknuti cjenovnik ili pojedinačnu cijenu proizvoda ili usluga i pridržavati se istaknute cijene. U cjelini, obavezu “zaokruživanja cijena” na 0 ili 5 feninga koja je propisana Zakonom o unutrašnjoj trgovini bi, po prirodi stvari i namjeri same te odredbe, trebalo shvatati isključivo u cilju zaštite potrošača u onim slučajevima u kojima se plaćanje vrši gotovinski, jer zaokruživanje cijena samo u tom slučaju ima smisla.
Pa i tada, zaštita potrošača se može postići naplatom zaokruženog iznosa (na “bliži” iznos od 0 ili 5 feninga), čak i kada stvarna cijena nije zaokružena. Nadamo se da će ovo konačno shvatiti i prihvatiti i Federalno ministarstvo trgovine, bilo kroz davanje stavova koji će uvažavati ove činjenice, bilo kroz izmjene i dopune navedenih odredbi samog Zakon o unutrašnjoj trgovini, baš zato što “tvrdoglavo insistiranje” na “doslovnoj” primjeni tih odredbi nema nikakvog smisla.