Prema članu 11. stav 6) Zakona o unutrašnjoj trgovini (“Sl. novine FBiH”, broj 40/10), trgovac je dužan utvrditi pisana pravila o uslovima prodaje (cijena, način plaćanja i isporuke, bonifikacija i sl) i na prikladan način ih učiniti dostupnim kupcu i pridržavati se tih uslova. Dakle, trgovac je dužan obavijestiti kupca o uslovima prodaje, npr. pisanim obavještanjem u trgovini, podjelom reklamnog materijala koji je dostupan svima i sl. Osim toga, Zakonom o kontroli cijena (“Sl. Novine FBiH”, br. 2/95 i 70/08) propisana je obaveza utvrđivanja pisanih pravila o načinu formiranja cijena, kao i obaveza isticanja cjenovnika ili pojedinačne cijene proizvoda ili usluga na vidnom, a za potrošače dostupnom mjestu i pridržavati se tako istaknutih cijena.
Također, u kontekstu odobravanja popusta treba uvažavati i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (“Sl. glasnik BiH”, broj 25/06) kojim se zabranjuje diskriminacija potrošača po bilo kojem osnovu. Npr. ovim zakonom je propisano da se prodaja proizvoda, odnosno pružanje usluga svim potrošačima mora vršiti pod istim uslovima, a ako se pojedinim grupama potrošača (npr. porodilje, mladenci, invalidna lica i sl) odobravaju posebni uslovi, oni treba da budu jasno istaknuti na prodajnom mjestu.
Dakle, vi možete odobravati kupcima popuste u skladu sa vašim napismeno utvrđenim uslovima prodaje, s tim da obavještenje o tim popustima mora biti vidno istaknuto, a popust može biti odobren “na kasi” za samo određene modele do isteka sezone ili u određenom periodu, vodeći računa da poštujete prethodno navedene zakonske odredbe.

U vašem slučaju se očigledno radi o trgovini na malo, pa se promet ostvaren u njoj, saglasno Zakonu o unutrašnjoj trgovini i Pravilniku o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige, mora evidentirati putem trgovačke knjige na malo. Što se tiče načina vođenja tih vozila u računovodstvu, oni se, zbog specifičnosti prodaje (nepoznata konačna cijena i sl), mogu voditi po nabavnim cijenama, s tim da se može ukalkulisati i veleprodajna i maloprodajna marža, uz napomenu da će ta marža, u velikom broju slučajeva, biti podložna naknadnim korekcijama do nivoa stvarno ostvarene marže u svakom konkretnom slučaju.

U članu 19. stav 1. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica
sa invaliditetom (“Sl. novine FBiH”, broj 9/10) za privredne i druge pravne subjekte koji ne podliježu obavezi zapošljavanja lica sa invaliditetom (jer imaju manji broj zaposlenih od onog koji je u članu 18. utvrđen kao kriterij za utvrđivanje ove obaveze) propisana je obaveza plaćanja posebnog novčanog iznosa u visini od 0,5% mjesečne bruto plaće svih zaposlenih (osim ako pravno lice, ipak, ne zapošljava lice sa invaliditetom).
U stavu 4. istog člana Zakona utvrđeni su subjekti koji su izuzeti od ove obaveze: strana diplomatska i konzularna predstavništva, privredna društva za zapošljavanje lica sa invaliditetom, zaštitne radionice, radni centri, ustanove za profesionalnu rehabilitaciju i organizacije lice sa invaliditetom. Sva druga pravna lica koja nisu posebno navedena u članu 19. smatraju se obveznicima plaćanja ove naknade, u skladu sa odredbama Zakona. Dakle, strane fondacije i udruženja iz nevladinog sektora, s obzirom na to da nisu posebno izuzeta, smatraju se obveznicima primjene Zakona.

Licem sa invaliditetom prema članu 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom se smatra lice kod kojeg postoji tjelesno, čulno ili mentalno oštećenje koje za posljedicu ima trajnu ili privremenu, a najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost rada i zadovoljavanja ličnih potreba u svakodnevnom životu. Lice sa invaliditetom je lice čiji je invaliditet u odnosu sa sposobnosti lica bez invaliditeta, jednake ili slične životne dobi, jednakog ili sličnog obrazovanja, u jednakim ili sličnim uslovima rada, na jednakim ili sličnim poslovima – ima za posljedicu trajnu ili privremeno, a najmanje 12 mjeseci smanjenu mogućnost radnog osposobljavanja i zapošljavanja na tržištu rada pod općim uvjetima, te očuvanje posla i napredovanje u poslu. Osim toga, u članu 4. Zakona je definisano ko se još smatra licem sa invaliditetom, a u članu 5. je propisano da smanjenu radnu sposobnost utvrđuje nadležni stručni organ za ocjenu invalidnosti, odnosno radne sposobnosti prema propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, o civilnim žrtvama rata i drugim propisima o zaštiti lica sa invaliditetom. Dakle, kod definisanja prava na zapošljavanje pod općim uslovima i utvrđivanja obaveze pravnih lica da plaćaju posebnu naknadu u vezi s tim nije bitan procenat invaliditeta, već je dovoljno da su ispunjeni uslovi propisani članom 3. ili članom 4. Zakona, te da nadležni organ izda rješenje kojim se potvrđuje smanjena radna sposobnost. Prema tome, zapošljavanjem ratnog vojnog invalida sa 50% invalidnosti koja je potvrđena rješenjem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo vi ispunjavate svoju obavezu u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom i niste dužni plaćati posebnu naknadu za zapošljavanje od 0,5% mjesečne bruto plaće svih zaposlenih. Procenat invalidnosti je bitan kod utvrđivanja prava na zapošljavanje pod posebnim uslovima i tu je propisano da pravo na zapošljvanja pod posebnim uslovima imaju ona lica koja imaju najmanje 60% invaliditeta, lica sa najmanje 70% tjelesnog oštećenja, ukoliko to oštećenje ima za posljedicu smanjenje radne sposobnosti iz člana 3. Zakona i lica sa lakom i umjerenom mentalnom retardacijom.

Prema čl. 277. i 324. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89, i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93, i 29/03), zatezne kamate počinju teći kad dužnik padne u docnju, odnosno kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Prema članu 324. istog Zakona, ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Članom 278. istog Zakona je propisano da povjerilac ima pravo na zateznu kamatu, bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje (zatezna kamata je, u suštini, oblik kazne za neurednog dužnika). Isto tako, Zakonom o visini stope zatezne kamate (“Službene novine Federacije BiH”, br. 27/98 i 51/01) je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje osim glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate po stopi od 12% godišnje. Ako ste vi u ugovorima sa vašim kupcima i/ili na vašim računima odredili rok plaćanja (u odnosu na koji se računa zakašnjenje u izmirivanju obaveze), onda nije nužno da se u ugovoru izričito definiše da će se u slučaju zakašnjenja u izmirivanju obaveze zaračunavati zatezna kamata (mada je to uobičajeno), s obzirom na to da je zaračunavanje zatezne kamate u slučaju kašnjenja s plaćanjem vaše pravo po propisima o obligacionim odnosima. Pošto je to vaše pravo, vi od njega možete i odustati (ukoliko imate razloga za to). Međutim, ukoliko je to ugovorna klauzula i ukoliko se to navede na računu, čime ste vi izrazili volju da je zaračunavate, onda to kao ugovornu kategoriju trebate i primjenjivati.