Obaveza zvaničnog isticanja grba i zastave BiH, kao i mogućnost njihove upotrebe je propisana Zakonom o grbu BiH, odnosno Zakonom o zastavi BiH (oba propisa su objavljena u “Sl. glasnik BiH”, broj 19/01), ali se nigdje ne pominje da ova obaveze postoji za sva pravna lica i za sve djelatnosti. Zakon o upotrebi grba i zastave Federacije BiH (“Sl. novine FBiH”, broj 26/96), također, propisuje obaveze, kao i mogućnost isticanja zastave i grba FBiH. Kada su u pitanju pravna lica, ovim zakonom je predviđeno da se zastava Federacije BiH može isticati prilikom proslave svečanosti i drugih masovnih političkih, kulturnih, sportskih i sličnih manifestacije koji su od značaja za Federaciju, ali i dalje samo kao mogućnost, a ne i kao obavezu. Propisano je i to da je upotreba grba i zastave FBiH slobodna u umjetničkom stvaralaštvu ili odgojno-nastavnoj svrsi (pod uslovom da ne vrijeđa ugled i dostojanstvo Federacije).
U kaznenim odredbama su propisane novčane kazne za preduzeće ili drugo pravno lice, kao i za lice koje samostalno obavlja privrednu djelatnost, u slučaju da upotrijebi grb ili zastavu suprotno odredbama zakona, odnosno ukoliko ne upotrijebi na način propisan zakonom. Dakle, navedenim zakonima, a niti bilo kojim drugim propisama BiH i Federacije BiH, nije propisana izričita obaveza isticanja grba i zastave BiH, odnosno FBiH, na vidnom mjestu za pravna lica (niti ova obaveza, koliko je nama poznato, postoji prema nekim drugim posebnim propisima u zavisnosti od djelatnosti kojom se pravno lice bavi).

Firma iz upita spada u kategoriju onih subjekata koji, prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom (“Sl. novine FBiH”, broj 9/10), nemaju obavezu zapošljavanja lica sa invaliditetom, nego samo obavezu plaćanja posebne naknade u visini od 0,5% iznosa mjesečne bruto plaće svih zaposlenih. Međutim, takvi subjekti koji nemaju obavezu zapošljavanja, ali, ipak, zapošljavaju nekoga koje se smatra licem sa invaliditetom u kontekstu ovog Zakona, oslobođeni su obaveze plaćanja ove posebne naknade. Pri tome, licem sa invaliditetom se, u skladu sa čl. 3. i 4. Zakona, smatraju ona lica koja imaju određeni stepen invaliditeta (pri čemu nije bitno o kojem procentu se radi), kao i utvrđenu umanjenu radnu sposobnost od nadležnog organa za ocjenu invalidnosti, odnosno radne sposobnosti prema propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju, o civilnim žrtvama rata i drugim propisima o zaštiti lica sa invaliditetom. Prema tome, ukoliko firma iz upita ima zaposlenog radnika koji se, u prethodno navedenom smislu, može smatrati licem sa invaliditetom, ona nije obveznik plaćanja 0,5% na mjesečnu bruto plaću svojih zaposlenih. Podatke o zaposlenom licu sa invaliditetom, uključujući ime i prezime i adresu prebivališta, datum zasnivanja radnog odnosa, kao i dokaz o ispunjavanju uvjeta iz čl. 15. i 16. Zakona, treba dostaviti službi za zapošljavanje nadležnoj prema prebivalištu lica sa invaliditetom, u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencija zaposlenih lica sa invaliditetom (“Sl. novine FBiH”, broj 21/11).

Zakonom o unutrašnjoj trgovini (“Sl. Novine FBiH”, broj 40/10), u članu 3. stav 3., propisano je da se “cijena robe koja se stavlja u promet formira se i iskazuje u domaćoj valuti u apoenima novčanica koje su u opticaju u Bosni i Hercegovini”. Također, u članu 11. stav 7. istog Zakona se navodi da je “trgovac je dužan formirati i istaći cijenu robe koju stavlja u promet u domaćoj valuti u apoenima novčanica koje su u opticaju u Bosni i Hercegovini i izdati račun za prodatu robu”. Kao što je vidljivo, citirane odredbe se odnose isključivo na zaokruživanje cijene robe (a ne izričito i na cijene usluga), pri čemu se, po našem mišljenju, podrazumijeva (ili bi se, bar, trebalo podrazumijevati) da se obaveza zaokruživanja cijena, u cilju zaštite potrošača, prvenstveno, pa i isključivo odnosi na maloprodaju, a u ostalim slučajevima samo ukoliko se naplata vrši u gotovini. Naime, Smjernice Centralne banke BiH o zaokruživanju iznosa za plaćanje u gotovinskom platnom prometu (“Sl. glasnik BiH”, broj 94/07), na koje se pozivaju i inspektori tržne inspekcije, a kako govori i sam naziv tih Smjernica, uređuju način zaokruživanja iznosa za plaćanja u gotovinskom platnom prometu,
na sljedeći način:
– iznosi od 1 i 2 feninga – na 0 feninga,
– iznosi od 3 i 4 feninga – na 5 feninga,
– iznosi od 6 i 7 feninga – na 5 feninga,
– iznosi od 8 i 9 feninga – na 10 feninga.
U smislu navedenog, račun za konkretnu uslugu iz upita ne bi morao biti zaokružen niti na 30,30 KM niti na 30,35 KM, tj. on bi mogao glasiti i na stvarni iznos 30,32 KM, s tim da bi se samo prilikom eventualnog gotovinskog plaćanja tog računa iznos koji se naplaćuje trebao zaokružiti na 30,30 KM. U slučaju, pak, da se taj račun naplaćuje virmanski, plaćanje se vrši u punom iznosu od 30,32 KM.
Dakle, obaveza zaokruživanja cijena u prednjem smislu bi se, po našem mišljenju, trebala odnositi isključivo na iznose koji se naplaćuju u gotovom, pošto je to zaokruživanje samo tada i bitno i pošto je to zaokruživanje samo tada zaista u cilju zaštite potrošača – kupca.
Obaveza zaokruživanja se, međutim, ne bi trebala odnositi na veleprodaju, jer veleprodaja podrazumijeva izdavanje faktura čija se naplata vrši virmanskim putem, preko transakcijskog računa, u kom slučaju se plaćanje može izvršiti u bilo kojem naznačenom iznosu i na bilo koju (drugu) decimalu. Ovo je, ranije, bilo potvrđeno i u stavu Federalnog ministarstva trgovine, broj: 05-20-296-UT/11, od 2. 2. 2011. godine. (Mada je to Ministarstvo, naknadno, davalo i nešto drugačije, rigoroznije odgovore, mišljenja smo da bi oni iz svih navedenih razloga konačno trebali da ozbiljno pre/razmotre svoje stavove o ovom pitanju, imajući u vidu da
za insistiranje i na zaokruživanju iznosa npr. u veleprodaji, jednostavno, nema nikakvog opravdanja, niti je u funkciji zaštite potrošača, već samo i isključivo u eventualnoj “funkciji naplaćivanja kazni”.)
Napominjemo i da je članom 11. stav 6) Zakona o unutrašnjoj trgovini utvrđena obaveza trgovaca da utvrde pisana pravila o uslovima prodaje (cijena, način plaćanja i isporuka, bonifikacije i sl) i da ih na prikladan način učini dostupnim kupcu, te da ih se pridržavaju. Članom 49. istog Zakona je propisana primjena odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti potrošača u BiH (“Sl. glasnik BiH”, broj 25/06), na sva pitanja u vezi sa zaštitom potrošača i obavezama i odgovornostima trgovaca u oblasti trgovine na veliko, trgovine na
malo, pružanju trgovačkih usluga, koja nisu regulisana Zakonom o unutrašnjoj trgovini.
Prema članu 7. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača, trgovac je obavezan da prodaje proizvode, odnosno pruža usluge svim potrošačima pod jednakim uslovima. Osim toga, u članu 11. stav 10) istog Zakona je propisano da se trgovac dužan pridržavati prodajne cijene proizvoda i usluga. Također, formiranje cijena je regulisano odredbama Zakona o kontroli cijena (“Sl. novine FBiH”, br. 2/95 i 70/08). Prema članu 2. stav 1. ovog Zakona, privredna društva, druge pravne i fizičke odobe, formiraju cijene proizvoda i usluga slobodno prema uslovima tržišta, osim za proizvode i usluge za koje je posebnim propisom utvrđen drugačiji način formiranja cijena. Odredbama člana 2. stav 3) Zakona je regulisano da su u uslovima slobodnog formiranja cijena privredna drušva dužna utvrditi pisana pravila o načinu formiranja cijena i pridržavati se utvrđenog načina formiranja cijena i na vidnom, a za potrošače dostupnom mjestu istaknuti cjenovnik ili pojedinačnu cijenu proizvoda ili usluga i pridržavati se istaknute cijene. U cjelini, obavezu “zaokruživanja cijena” na 0 ili 5 feninga koja je propisana Zakonom o unutrašnjoj trgovini bi, po prirodi stvari i namjeri same te odredbe, trebalo shvatati isključivo u cilju zaštite potrošača u onim slučajevima u kojima se plaćanje vrši gotovinski, jer zaokruživanje cijena samo u tom slučaju ima smisla.
Pa i tada, zaštita potrošača se može postići naplatom zaokruženog iznosa (na “bliži” iznos od 0 ili 5 feninga), čak i kada stvarna cijena nije zaokružena. Nadamo se da će ovo konačno shvatiti i prihvatiti i Federalno ministarstvo trgovine, bilo kroz davanje stavova koji će uvažavati ove činjenice, bilo kroz izmjene i dopune navedenih odredbi samog Zakon o unutrašnjoj trgovini, baš zato što “tvrdoglavo insistiranje” na “doslovnoj” primjeni tih odredbi nema nikakvog smisla.

Prema članu 25. stav 3. Zakona o unutrašnjoj trgovini (“Sl. novine FBiH”, broj 40/10), “Trgovac na veliko dužan je u svakom skladištu, odnosno u poslovnom prostoru držati i ažurno voditi trgovačku knjigu na veliko. Izuzetno, trgovac nije obavezan posebno voditi trgovačku knjigu na veliko ukoliko u svom računovodstvu vodi ažurno sve podatke vezane uz nabavku i prodaju robe i obavezne elemente kalkulacije cijene propisane podzakonskim aktom”. Također, prema članu 15. Pravilnika o obliku, sadržaju i načinu vođenja trgovačke knjige (“Sl. novine FBiH”, broj 28/06), trgovac na veliko koji u svom knjigovodstvu obezbjeđuje sve podatke o zaduženju, razduženju i stanju robe, nije obavezan voditi TKV. Konačno, to isto je odavno potvrđeno i zvaničnim stavom Federalnog ministarstva trgovine.
Dakle, ukoliko imate software pomoću kojeg se evidentiraju sve promjene, odnosno ukoliko podaci iz robnomaterijalnog knjigovodstva zajedno sa podacima iz finansijskog računovodstva omogućavaju sve tražene informacije, niste obavezni voditi TKV.
Međutim, poznato je i to da se inspekcijske kontrole (mada, prema navedenom, za takvo nešto nemaju uporište) često oglušuju na navedene odredbe Zakona i Pravilnika i traže da i veletrgovci vode TKV u papirnoj formi. Zato, ukoliko je upravo to i bilo povod vašeg upita, trebate skrenuti pažnju takvim inspektorima da, s obzirom na navedeno, nemaju osnova da od vas zahtijevaju ručno vođenu TKV.

Prema Zakonu o Vanjskotrgovinskoj komori BiH (“Sl. glasnik BiH”, broj 30/01) i Odluci o članarini Vanjskotrgovinskoj komori BiH (“Sl. glasnik BiH”, broj 109/01), obavezu plaćanje članirane Vanjsktrgovinskoj komori BiH imaju: a) sva pravna lica koja su registrovana za obavljanje poslova sa inostranstvom i koja obavljaju spoljnotrgovinski promet, po stopi od 1‰ (jedan promil, odnosno 0,1%) na vrijednost uvezene robe iskazane u carinskoj deklaraciji (pravna lica koja primjenjuju kriterij uvoza), odnosno b) za ostala pravna lica kojima se članarina ne može utvrditi po osnovu uvoza, po stopi od 2‰ (dva promila, odnosno 0,1%) na osnovicu koju čini bruto plaća zaposlenih. Iz navoda u vašem upitu, pretpostavljamo da vi potpadate u prvu kategoriju obveznika, pošto članarinu plaćate po osnovu kvartalnih obavještenja dobijenih od Komore. Sigurno je da u tom slučaju postoji uporište za obavezu plaćanja članarine Vanjskotrgovinskoj komori BiH postoji, s tim da u propisima kojima je regulisano njeno plaćanje nisu posebno precizirani rokovi u kojima se, po dobijanju obavještenja od Komore, ova članarina mora platiti. Isto tako, ni u navedenim ni u drugim propisima nije izričito propisana nikakva formalna sankcija za neplaćanje navedene članarine.