Prema članu 20. stav 1. Zakona o PDV-u, osnovicu za PDV kod prometa dobara i usluga čini oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući i subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV.
U vezi sa pitanjem uključivanja subvencija u PDV osnovicu, UIO je ranije dala mišljenje (obavještenje) po kojem subvencija koja je data u interesu kupca nekog dobra, odnosno primaoca usluge (bilo da je u novčanom iznosu, stvarima, uslugama ili drugim beneficijama), koja je povezana sa cijenom isporučenih dobara ili pruženih usluga, mora biti uključena u poreznu osnovicu. Izuzetak od navedenog bi bio slučaj subvencioniranja koje nije neposredno povezano sa cijenom posmatranog dobra ili usluge, već isključivo predstavlja davanje kao neki vid pomoći, sufinansiranja i slično, a nevezano za cijenu dobara ili usluga. U tom smislu, u vašem slučaju bi se moglo reći da subvencioniranje od općine, ipak, predstavlja neku vrstu dodatne naknade za izvršene usluge prikupljanja i odvoza otpada, s obzirom na to da cijena usluge stanovništvu ostaje ista, a da općina, zapravo, snosi dio te cijene pokrićem dijela troškova odvoza i dovoza otpada.
Dakle, smatramo da bi se PDV u tim okolonostima, ipak, trebao obračunati i na dio koji subvencionira općina, bez obzira na “zahtjev” općine da im se više “ne ispostavljaju fakture”.
Naime, ukoliko postoji obaveza za PDV (a u ovom slučaju, kako smo naveli, smatramo da, ipak, postoji), onda automatski postoji i obaveza izdavanja PDV faktura (sviđalo se to kome ili ne), pa tada niko (pa i općina) nema prava da “zahtijeva” da se te fakture “ne izdaju”. Pošto se u ovom slučaju smatra da je PDV već sadržan u subvenciji koju primite od općine, PDV na subvencionirani iznos utvrđuje se primjenom preračunate stope (14,5299%).
Također, napominjemo da je općina u krivu ako misli da se tek tako (tj. prostim “neizdavanjem faktura”) može izbjeći plaćanje PDV-a na ovakve subvencije. Iz navedenih razloga, PDV na ovakve subvencije se u svakom slučaju mora platiti, a razlika je samo u tome što bi vam općina (ako joj vršite fakturisanje) trebla platiti i taj PDV, dok bi (ako ne bi vršili faktirisanje) taj PDV padao na vaš teret (i “preko vaših leđa” umanjivao efektivni iznos subvencioniranja), bilo tako što biste vi u tom slučaju morali zaračunavati PDV internom PDV fakturom, na vaš vlastiti teret, bilo tako što bi vam obaveza za PDV bila naložena nakon kontrole od UIO. Prema tome, ispostavljanje (ili neispostavljanje) faktura u ovakvim slučajevima predstavlja tek “tehničko pitanje” od kojeg uopšte ne zavisi da li PDV treba ili ne treba obračunavati, dok suštinsko pitanje glasi da li se te općinske subvencije smatraju dijelom naknade za izvršene usluge (u kom slučaju postoji i obaveza za PDV, pa time automatski i obaveza izdavanja PDV fakture općini) ili ne (u kom slučaju nema ni obaveza za PDV ni obaveze izdavanja fakture). Obaveza za PDV (pa time i obaveza fakturisanja) postoji ukoliko doznake od općine zaista predstavljaju subvencioniranje dijela cijene vaših usluga, koje bi (u protivnom) snosili sami građani, pogotovo u slučaju da se iznosi tih općinskih doznaka i utvrđuju kao razlika između pune cijene tih usluga i cijene koju plaćaju građani. Obaveza za PDV na doznake od općine ne bi postojala u slučaju kada bi se te doznake određivale u paušalnom iznosu, u skladu sa unaprijed utvrđenim stavkama u općinskom budžetu na ime “sufinansiranja” poslovanja komunalnog preduzeća (općinski grantovi).

Niste obavezni obračunavati PDV na uplate takse i članarine. Oporezivanju PDV-om, u skladu sa članom 3. Zakona o PDV-u, podliježe samo promet dobara i usluga koji registrirani PDV obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji BiH, uz naknadu, kao i uvoz dobara u BiH. U skladu s tim, o naknadi koja bi podlijegala oporezivanju PDV-om bi se radilo samo ukoliko bi se radilo o “taksama” i “članarinama” koje bi sportski savez ubirao kao protuvrijednost nekih svojih usluga ili isporučenih dobara i koja naknada bi zavisila od obima korištenja tih dobara ili usluga. Dakle, samo ukoliko bi u pozadini tih plaćanja bila isporuka nekog oporezivog dobra ili usluge od saveza, tada bi se, u poreznom smislu, radilo o naknadama na koju bi se morao obračunati PDV.
Međutim, članarine i takse koje se ubiru mjesečno od svih članova sportskog saveza i koje su određene po istom kriteriju za sve članove ne podliježu oporezivanju PDV-om. Sudeći po sadržaju vašeg upita, radi se o redovnim taksama i članarinama koje sudije i komesari, kao članovi, uplaćuju dotičnom savezu kao svoju
redovnu i uobičajenu člansku obavezu koja, kao takva, ne podliježe oporezivanju PDV-om.

Što se tiče usluge dorade, tu nema posebnih carinskih opterećenja, imajući u vidu da se radi o usluzi (a ne o robi), s tim da je u carinskom postupku i ta vrijednost dorade mogla biti uzeta u obzir pri utvrđivanju carinske, a time i PDV osnovice (u kom slučaju bi i carina i PDV na uvezenu sirovinu bili zaračunati na tu, veću osnovicu).
Po toj fakturi za usluge nema posebne obaveze za PDV, s obzirom na to da se radi o takvom tipu usluge koji bi se, uobičajeno, prema propisima o PDV-u (ili nekim drugim sličnim propisima) trebao oporezovati u državi u kojoj je usluga i izvršena, pa je eventualni PDV na fakturi za tu uslugu trebao obračunati vaš dobavljač iz inostranstva, u skladu sa njegovim propisima, u kom slučaju vi nemate pravo na odbitak tog (indijskog) PDV-a.
U ovom slučaju nema obaveza iz osnova poreza po odbitku, zbog činjenice da se ovdje radi o usluzi (doradi) koju je strano pravno lice izvršilo izvan teritorije BiH i Federacije BiH.

U skladu odredbama stava 30. Zakona o radu («Sl. novine FBiH» br: 43/99, 32/00 i 29/03): «Ugovor o radu može se zaključiti i za rad s nepunim radnim vremenom. Zaposlenik koji je zaključio rad s nepunim radnim vremenom, može zaključiti više takvih ugovora kako bi na taj način ostvario puno radno vrijeme. Zaposlenik koji radi s nepunim radnim vremenom ostvaruje sva prava iz radnog odnosa kao i zaposlenik s punim radnim vremenom, osim prava koja zavise od dužine radnog vremena (plaća, naknada i sl.), u skladu kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu».

Prema navedenoj zakonskoj odredbi nesporno je da zaposlenik s nepunim radnim vremenom ostvaruje sva prava iz radnog odnosa, s tim da se neka od prava ostvaruju u proporciji od radnog vremena.

Godišnji odmor u trajanju od najmanje 18 radnih dana je pravo koje ostvaruje svaki radnik bez obzira na vrijeme provedeno na poslu, što znači da će i zaposlenik s radnim vremenom od 4 sata dnevno moći ostvariti ovo pravo.

Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) je pravo koje zaposlenik ostvaruje temeljem
Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH («Sl. novine FBiH» br. 54/05), gdje je odredbom stava
17. regulisana obaveza poslodavca da zaposleniku osigura ishranu u toku radnog vremena ili da mu isplati naknadu u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH. Topli obrok isplaćen u novcu predstavlja naknadu koja ovisi o dužini radnog vremena pa će se on i obračunavati na način da će visina naknade isplaćene po tom osnovu ovisiti o vremenu provedenom na radu.

U konkretnom slučaju radi se o polovici punog radnog vremena (4 sata) pa bi visina toplog obroka trebala odgovarati polovini naknade isplaćene za zaposlenika s punim radnim vremenom.

Prema odredbama člana 41. Zakona o porezu na dobit («Sl. novine FBiH», br. 97/07), porez po odbitku «predstavlja porez koji se obračunava na prihod koji je nerezident ostvario na teritoriju Federacije».

Svrha obračuna poreza po odbitku je da se u poreznom smislu izjednače pravne osobe iz Federacije (rezidenti) s pravnim osobama čije je sjedište izvan teritorije Federacije (nerezidenti), a koje ostvaruju prihod na teritoriju Federacije. Porez po odbitku je dužan obračunati i uplatiti isplatitelj prihoda, odnosno primatelj usluge, prilikom svake isplate. Podatke o obračunu i uplati poreza po odbitku isplatitelj je dužan dostaviti Poreznoj upravi u roku od 10 dana od dana isplate.

Transportne usluge, koje je nerezident obavio rezidentu obavezniku poreza na dobit, nisu izrijekom navedene kao isplate po kojima je isplatitelj dužan obračunati porez po odbitku, ali se iz točke3. alineja 3. člana 41. Zakona može zaključiti da se ova obaveza odnosi na «sve druge usluge koje su obavljene na teritoriju Federacije», što znači da se i transportne usluge iz ovoga upita mogu svrstati u ovu opću kategoriju.

Stopa po kojoj se plaća porez po odbitku je 10%, uz izuzetak dividendi za koje se primjenjuje stopa od 5%, a primjenjuje se na osnovicu koja čini bruto iznos isplate.

Obzirom da je isplatitelj dužan obračunati i uplatiti porez po odbitku on će ukupan prihod koji treba isplatiti nerezidentu umanjiti za pripadajući porez.

Primjer: Ako je bruto naknada za prijevozničke usluge nerezidentu 1.000,00 KM isplatitelj će izvršitelju usluge isplatiti iznos od 900,00 KM a preostalih 100,00 KM uplatiti na uplatni račun za ovu vrstu poreza.